Zakoni i pravila

Zakoni i pravila postoje ne zato da bi ih se poštovalo i slijepo slijedilo nego zato da se u ovom kaotičnom svijetu postave potrebne granice ponašanja za one osobe koje još nisu svjesne da se trebaju ponašati i djelovati pozitivno i vođeni ljubavlju.

Ljudi koji donose pravila i zakone nastoje ih pisati vodeći se sistemom države čiji su državljani i religije koja je u njoj prevladavajuća. Ta pravila i zakoni nisu uvijek u skladu s ljubavlju odnosno nemaju u sebi razumijevanje, suosjećanje i povjerenje. U većini država ipak vlada određeno demokratsko ponašanje. Demokracija se uglavnom opisuje kao sloboda govora i ponašanja gdje odluke izravno ili neizravno donose državljani ili se donose u parlamentu.

Problem današnjeg društva za koje govorimo da je demokratsko je što sve manje ljudi razmišlja o svojem ponašanju, govoru i posljedicama svojih djela. Sve je manje ljudi koji imaju suosjećanja i razumijevanja za sebe i za osobe koje ih svakodnevno okružuju. Izuzetno je bitno imati puno ljubavi za sebe odnosno razumjeti svoje postupke, riječi i djela, jer razumijevanjem sebe osoba postaje pozitivnija i snažnija. To znači da osoba razumije da iza svega što joj se dogodilo i događa postoji razlog i da iz toga treba nešto naučiti. Razumijevanjem sebe ljudi počinju voljeti sebe. Kad netko zavoli i prigrli sebe tada to može usmjeriti i na osobe oko sebe.

Problem današnjeg društva za koje govorimo da je demokratsko je što sve manje ljudi razmišlja o svojem ponašanju, govoru i posljedicama svojih djela. Sve je manje ljudi koji imaju suosjećanja i razumijevanja za sebe i za osobe koje ih svakodnevno okružuju. Izuzetno je bitno imati puno ljubavi za sebe odnosno razumijeti svoje postupke, riječi i djela, jer razumijevanjem sebe osoba postaje pozitivnija i snažnija. To znači da osoba razumije da iza svega što joj se dogodilo i događa postoji razlog i da iz toga treba nešto naučiti. Razumijevanjem sebe ljudi počinju voljeti sebe. Kad netko zavoli i prigrli sebe tada to može usmjeriti i na osobe oko sebe.

Ono što se u današnje vrijeme sve više događa je otuđenost. Ta otuđenost kreće iz roditeljskog doma, događa se u vrtiću, školi, radnom mjestu i kasnije u obiteljskom životu, a sve zbog manjka ljubavi. Roditelji iz razloga što se ne vole zlostavljaju svoju djecu verbalno i/ili fizički. Često ne znajući pravi razlog svojeg nezadovoljstva svoje frustracije usmjeravaju na djecu umjesto da odu k psihologu i/ili psihijatru i razgovaraju otvoreno o sebi, svojem ponašanju i negativnim događajima u svojem životu. Danas svi još uvijek izbjegavaju ići psihologu i psihijatru, jer smatraju da će ih društvo stigmatizirati. U nekim državama je prirodno imati svojeg psihologa radi objašnjavanja svakodnevnih situacija. Zbog straha od stigmatizacije odnosi u obiteljima znaju biti izuzetno loši za dijete koje u njima mora rasti. To je razlog zašto postoje zakoni i pravila. S obzirom da roditelji nisu ili ne žele biti svjesni svojeg neprihvatljivog ponašanja, ukoliko ih se prijavi socijalnoj službi ili policiji prisiljeni su na promjene na koje nisu htjeli pristati prije prijave. Nakon toga opet sve ovisi ne samo o zakonu i pravilima nego i o osobi/ama s kojima roditelji razgovaraju. U svim društvima postoji mito i korupcija tako da je izuzetno bitno da na radnim mjestima koja se bave društveno-socijalnim sistemom budu iskreni, pošteni, odlučni i moralni ljudi. Takve osobe trebale bi naravno biti i na svim visokim položajima na kojima se odlučuje.

Temeljni postav svakog društva je odnos roditelja i djece u roditeljskom domu. Ono što će dijete naučiti o ponašanju, razumijevanju, suosjećanju, povjerenju, odgoju, međusobnim odnosima, veći ili manji dio toga prenijet će u ponašanje u odrasloj dobi.

Pravilima i zakonima se bar donekle žele zaustaviti ili barem smanjiti i/ili na određeno vrijeme zaustaviti negativne situacije ne samo loših odnosa u obiteljima nego i loših i negativnih događaja u svakodnevnom životu ljudi poput pljački, ubojstava, nesreća, korupcija, zlostavljanja djece, žena, iskorištavanja nemoćnih i slabih i tome slično.

Sve dok ljudi neće postati svjesni svojih pogrešaka (iz pogrešaka bi se trebalo učiti, a ne ih ponavljati), znači da neće htjeti upoznati sebe, što znači da se neće htjeti mijenjati na bolje. Razlog tome je što imaju malo razumijevanja za sebe, a to dovodi do zaključka da imaju malo ljubavi za sebe. Sve dok ljudi neće imati ljubavi za sebe neće mijenjati svoje loše navike i ponašanje, što posljedično znači da će društvo u kojem živimo biti u sve lošijem stanju.

Promjene dolaze od nas samih. Ljudi trebaju htjeti mijenjati loše navike i ponašanje koje štete i njima i drugima. Jedino će na takav način moći doći do ozdravljenja svakog pojedinca i društva u cjelini. Sve dok se ne pokrene taj proces bit ćemo ovisni o zakonima i pravilima koje stvaraju pojedinci koji i sami još puno moraju naučiti o sebi.