Duša

Duša je onaj mali komadić Boga koji nam je Bog dao prilikom začeća. Prva tri mjeseca duša djeteta vezana je uz fizičko tijelo majke, a nakon tri mjeseca duša ulazi u fizičko tijelo bebe. Ta nas duša nastanjuje sve do fizičke smrti. Nakon fizičke smrti opet prelazi u eterično stanje odnosno energiju koja dalje postoji. Duša čovjeka je jedina trajna. Ona je vječna. Bez nje ne bismo bili živi odnosno ne bismo postojali. Zbog duše u nama imamo sva osjetila kroz koja možemo doživljavati našu trenutnu stvarnost. Bez duše smo samo fizički kostur od krvi i mesa, ali bez života.

Velika je pogreška kada roditelji smatraju da su oni ti koji su dali život te da se prema djetetu mogu ponašati kako žele. Istina je da nam je život dao Bog. Utjelovljenjem duše putem naših bioloških roditelja omogućio nam je da učimo o životu. To je razlog zbog čega se kaže kad se dijete rodi „dobio/la sam kćer i/ili sina“. Sve do rođenja roditelji ne znaju kojeg će im spola biti dijete. Ovdje ne govorim o „naprednoj“ medicini kod koje ne samo da se zna kojeg će spola biti dijete veće se rade manipulacije gena da roditelj koji si to može financijski priuštiti može definirati spol djeteta prije začeća te karakteristike djeteta koje želi (boja kose, boja očiju, tena i sl.). To je manipulacija sa zakonima prirode koja nije dozvoljena, jer nije prirodna.

Ljudi se boje smrti zbog straha od nepoznatog odnosno zbog neznanja što je duša i što se nakon fizičke smrti stvarno događa s dušom.

Duša nakon fizičke smrti napušta fizičko tijelo. To se događa kada zna da je dovoljno naučila u tom fizičkom životu te ga može napustiti. Bez obzira kakve je naravi smrt; naprasita, zbog bolesti ili prirodna, smrt se dogodi točno u onom trenutku u kojem se morala dogoditi. Duša nakon smrti odlazi ili ostaje na Zemlji još jedno vrijeme. Otići će tada kada je spremna da ode i kad joj (žive) osobe koje ostaju iza nje dopuste da ode, što je obično slučaj. To se obično događa 40 dana nakon smrti. Unutar tih 40 dana duša se oprašta od onih koje je ostavila. Znam da mi je baka pričala kad je dida umro da je osjetila kako joj dira kosu u prvih par tjedana. Isto tako kada je moja papigica uginula čula sam buku njezinih nogica kako trče preko stola prema meni unutar nekoliko dana nakon što je uginula kao što je to radila kada je bila živa. Kad je od mojeg tate teta umrla bila sam na sprovodu. Kad sam ušla u crkvu nikoga nije bilo osim lijesa i mene. Telepatski sam se obratila teti i pitala ju da li želi da ju odmah posvetim svetom vodicom ili možda kasnije? Počelo me je naglo jako grebati u grlu i odmah sam joj telepatski odgovorila da sam shvatila da želi da to odmah napravim, kao što sam i napravila, i grebanje u grlu je istog trena prestalo.

Kad dođe do toga da duša ostaje na Zemlji to se događa zbog dva razloga. Jedan je kada želi biti uz jednu osobu koju ostavlja za sobom te ju želi štititi. Za mnoge slučajeve ste vjerujem čuli, kad preminuli brat spašava sestru od sigurne smrti u prometnoj nesreći ili preminula majka spašava svoje dijete od sigurne smrti ili od teških ozljeda. Te duše su svjesne da su umrle, ali ostaju uz svoje voljene do kad smatraju da su im potrebne. Drugi slučaj je kad duše ostaju zato što nisu svjesne svoje smrti ili se ne žele odreći svjetovnih stvari koje su smrću ostavile. U takvim slučajevima duše ostaju na Zemlji još jedno vrijeme sve dok ne shvate da su mrtve i da moraju napustiti ovo zemaljsko i krenuti dalje. Ukoliko ne znaju same otići tada nam žele skrenuti pažnju da im treba pomoć kako bi otišle sa Zemlje. To su „zarobljene“ duše kojima trebamo pomoći, a ne da ih se bojimo. Poznate su vam priče o „ukletim“ dvorcima, tamnicama, kućama, ali takve se stvari događaju i ljudima oko nas. Jedna osoba mi je rekla da su joj se počele pomicati slike na zidu i pitala me što da radi. Ja živim u katoličkom društvu gdje se za umrle daje misa zadušnica. Ispostavilo se da je ta osoba umrla godinu dana ranije te da joj stjecajem okolnosti nije data misa zadušnica. Rekla sam toj osobi da to napravi. Nakon što je to napravila takva pojava se više nije javljala. Ako i ne znate o kojem preminulom je riječ, bitna je nakana.

Ono čega se ljudi isto tako boje je ulazak u astral odnosno doživljaj astralne projekcije koja se kod djece događa jako često, a kod odraslih manje. Ljudi toga nisu svjesni zato što se boje smrti pa im njihova svijest ne dozvoljava da se sjete takvih događaja nakon što se probude iz san s obzirom da se astralna projekcija obično događa u snu. Ljudi su obično jedino svjesni da se nešto dogodilo, ali ne znaju što, a zapravo su bili u astralu, kada ih netko ili nešto naglo probudi pa su imali osjećaj naglog pada i trenutnog burnog buđenja, ili se sjete da su letjeli u snu. Astralna projekcija je izlazak duše iz fizičkog tijela kod čega je duša uz njega pričvršćena energetskom pupčanom vrpcom. Dužina te energetske pupčane vrpce je neograničena. Za to vrijeme dok je duša izvan fizičkog tijela ono nesmetano funkcionira. Često do astralne projekcije dolazi kada je fizičko tijelo jako umorno. S obzirom da tijelo radi 24 sata na dan od začeća sve do smrti, kako bi se što bolje odmorilo duša izlazi, a tijelo pada u „dubok“ san kako bi se što bolje i brže oporavilo. Kada je osoba bolesna poznata je činjenica da se tijelo najbrže iscjeljuje i ozdravljuje kada osoba spava zato što je tada proces iscjeljivanja na najdubljoj razini, jer je tijelo potpuno opušteno. Kada je duša u astralu ona nema osjećaje (ne osjeća) nego je samo promatrač svega što se događa oko nje. Vjerujem da ste čuli za iskustvo bliske smrti. Uvijek ga ljudi opisuju kao pozitivno iskustvo bez boli i patnje, a isto tako da su se vratili zbog činjenice da još nije došlo njihovo vrijeme da napuste fizičko tijelo (da umru).

Bez duše nas ne bi bilo. Duša je vječna. Ne boj te se ničega, niti astrala, niti smrti, jer nam je Bog dao vječni život kroz dušu.