Lijenost

Ljudi su po svojoj prirodi vrijedni i radišni. Znamo da mala djeca uvijek nešto rade, nešto uče, s nečim se zabavljaju. Stalno su u pokretu i stalno razmišljaju. Kasnije, ovisno od sredine u kojoj odrastaju mijenjaju se i njihovi pogledi na život, pa tako i na rad. Neki odrastanjem i dalje ostanu aktivni, drugi postaju lijeni.

Lijenost u mlađoj životnoj dobi obično proizlazi iz kopiranja situacija iz neposredne sredine. Ukoliko vide da je jedan ili da su oba roditelja lijena, da ne rade ništa ili minimalno i da svejedno uspijevaju živjeti na neki njima prihvatljiv način, djeca poprimaju njihove karakteristike. Takva djeca obično nalaze način života kod kojeg od drugih očekuju da se brinu za njih i da ih uzdržavaju. Ukoliko im uspije naći takvog partnera napravit će sve kako bi i dalje njihov život bio što lagodniji uz što manje rada. Oni kojima to ne uspije obično ostaju ili uz roditelje ili blizu roditeljskog doma kako bi i dalje primali iste blagodati.

Postoji i lijenost korištenja svojeg mozga, odnosno želja da drugi razmišljaju i drugi obavljaju složenije umne radnje pod izlikom „što manje znam, to bolje“, što im znači da se neće morati pravdati niti se morati upuštati u rasprave. Takve osobe se boje ulaziti u bilo kakve konfliktne situacije s okolinom, jer su osobe koje ne žele razmišljati i sudjelovati u svojem životu.

To su osobe koje bježe od bilo kakvih stvarnih odgovornosti i koje se ograničavaju samo na uzak dio stvari u njihovom životu na koje se žele usredotočiti i to i rade. S obzirom na takav ograničen način razmišljanja te osobe misle da to što rade, rade dobro što u većini slučajeva nije istina, jer ako sebe ograničavaš na bilo koji način, ograničavaš se i u mogućnosti promjena i poboljšanja onoga što radiš.

Lijene osobe boje se promjena i napretka. One izbjegavaju svaku situaciju koja bi ih prisilila da se mijenjaju na bilo koji način, koja bi ih prisilila na nekakav fizički ili umni rad, ili oboje. Ti ljudi rade sve što ne bi trebalo samo da ih netko ne pita da naprave nešto konkretno u svojem životu i sa svojim životom. Oni izbjegavaju ispuniti svoju životnu misiju zbog koje su se utjelovili na Zemlji. Samo razmišljanje, rad i neprestana promjena mogu ljude potaknuti na njihov duhovni rast i razvoj. Takvi ljudi glume da su prezauzeti, ne žele se zamarati mnogim stvarima koje čine sastavni dio svakodnevnog života, a u biti samo izbjegavaju suočavanje sa stvarnošću. Boje se boriti za sebe, za svoje snove i svoje vrijednosti. Iz lijenosti podilaze koječemu i ne trude se biti svoji, jer bi to iziskivalo promjenu. U svojoj lijenosti postaju slabi na potrebu da bilo što promijene u svojem životu. Oni nisu niti svjesni da jedino što rade je podilaženje zadovoljavanju njihovim egoističnim osobnim potrebama i željama. Prikrivaju svoju lijenost svim mogućim paravanima i tako se udaljuju od mogućnosti osobnog rasta. Sinonimi za lijenost koji upućuju na egoizam osobe su sebičnost, pasivnost, nemar i tvrdoglavost za koje su znanstvenici analizirali da karakteriziraju više od 75 % lijenih osoba.

Takvo ponašanje moguće je jedno vrijeme, kod nekih i cijeli jedan njihov život, ali ih zato napredak čeka u sljedećem životu u kojem im takav stav i ponašanje neće biti dopušten. Ponašajući se tako protratili su jedan svoj život i mogućnost da se manje puta inkarniraju.

Lijenost je grijeh koji umrtvljuje čovjekovu dušu, jer se time izbjegava činiti ono za što nas je Bog stvorio. Iz lijenosti se stvaraju druge neprihvatljive misli uglavnom one usredotočene na traženje načina kako nekoga iskoristiti za svoju korist.

Kod vrijednih ljudi opuštanje ne znači lijenost, već jednostavno odmor. Fizičko tijelo povremeno zahtjeva odmor da bi se oporavilo i psihički i fizički, makar se to kod većine radišnih ljudi događa isključivo tijekom sna.

Iz Biblije – Druga poslanica Solunjanima II, Opomene

„Naređujemo vam, braćo, u ime našeg Gospodina Isusa Krista da se klonite svakog brata koji besposličari i ne slijedi predaju koju ste primili od nas… Nismo među vama ljenčarili niti smo badava jeli ičiji kruh. Naprotiv, radili smo trudno i umorno, noć i dan, da ne padnemo komu od vas na teret… Sad čujemo da neki među vama besposličare, da uopće ništa ne rade, već se bave ispraznim stvarima. Takvima naređujemo i opominjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu da rade s mirom i jedu svoj vlastiti kruh. A vi, braćo, nemojte malaksati pošteno radeći. Ako se dakle tko ne pokorava ovoj našoj pisanoj zapovjedi, zabilježite ga sebi i ne družite se s njim da bi se posramio! Ali ga ne smatrajte za neprijatelja, već ga opominjite kao brata.“