Školstvo

Školovanje bi trebalo biti omogućeno svima bez obzira kakvog su imovinskog stanja, spola ili boje kože. U školama ne samo da bi djecu trebalo obrazovati, nego kroz interakciju s vršnjacima i nastavnicima omogućiti savladavanje društvenih normi, socijalizaciju, prihvaćanje hijerarhijske strukture, učenju poštovanja, pozitivnog načina rješavanja sukoba, etike i prihvaćanja različitosti.

U školama se obično uče događaji koji su dio povijesti dotične države i glavni utjecaji promjena na svjetskoj razini. Često se ti događaji iskrivljavaju na način da se prilagođavaju situacijama u toj državi onako kako to najbolje odgovara onima koji su na vlasti.

Škole bi trebale biti ustanove koje daju istinu, potrebna znanja i pozitivno usmjeravaju djecu prema budućim zanimanjima koja će ih nadopunjavati i nadahnjivati. Škole bi trebale zapošljavati nastavnike s odličnim znanjem jezika što se tiče pravopisa, gramatike i izražavanja. U školama bi obavezno trebao raditi i psiholog koji bi mogao razumjeti dijete i pomoći mu nadići njegove traume, omalovažavanja, loš odnos u obitelji, u razredu, sa susjedima. Osim toga trebala bi biti snažna povezanost s policijom zbog maloljetne delikvencije kako bi se na najbezbolniji i najhumaniji način povrijeđenom djetetu pristupilo i pomoglo u rješavanju problema. Jako je bitno razumjeti da su djeca odraz situacije koja im se događa prvenstveno u roditeljskom domu.

Ukoliko nastavnik uvidi da je dijete razdraženo, agresivno, buntovno i dekoncentrirano, znači da nešto nije u redu u njegovoj obitelji, što se uglavnom odnosi na odnos roditelja prema djetetu. Tada bi nastavnik obavezno trebalo reagirati, jer se djeca ne mogu sama izvući iz nezadovoljavajuće i loše situacije u obitelji.

Trebate shvatiti da su djeca prisiljena biti sa svojim roditeljima. Osim toga nisu niti snažna niti sposobna da se zauzmu za sebe zato je jedina pomoć koju mogu dobiti u njima teškim situacijama ona izvan roditeljskog doma. To znači da se nastavnici ne smiju bojati prijaviti nesretno dijete niti psiholozima niti policiji.

Ukoliko profesor ne prijavi nesretno, često puta zlostavljano dijete to može dovesti kasnije do teških posljedica. S jedne strane omogućava stvaranje maloljetne delikvencije, a u kasnijoj djetetovoj dobi i mogućnost ozbiljnih psihičkih poremećaja koji se mogu manifestirati razbojstvima i ubojstvima te dovesti do zatvora. S druge strane stvara sebi negativnu karmu, jer nije postupio prema zakonima humanosti, razumijevanja i suosjećanja. To znači da bi se u ovom ili u nekom od budućih života mogao sresti s istom situacijom, ali u obrnutim ulogama.

S obzirom da je, nažalost, sve više nesretne i zlostavljene djece nastavnicima je teško nositi se s time. Često puta, ukoliko ukažu na nesretno dijete dobiju agresivne prijetnje od strane roditelja djeteta. U pravilu nastavnike nitko ne štiti, što nije u redu, jer na takav način, da ponovim, stradaju djeca. Iza nastavnika bi trebalo stajati nastavničko vijeće i policija. Ukoliko je roditelj kažnjen bilo pisanim putem i/ili financijski te ga se vodi u policijskom dosjeu, sumnjam da bi svoje ponašanje ponovio nakon dobivenih opomena.

To znači da bi se država zauzela za kvalitetno školstvo i pozitivno usmjeravanje djece uz zaštitu njihovih prava. Djeca bi dobivala kvalitetno obrazovanje i razvijala se u cjelovite osobe pune razumijevanja. Tada bi shvatila da je svejedno na kojim poslovima rade, jer je bitno da rade posao koji vole, jer da ih svi cijene onakvima kakvi oni jesu. Shvatila bi da su svi poslovi međusobno povezani, da ljudi jedni bez drugih ne mogu i da su svi jednako važni.

Za zdrave i pozitivne nacije, potrebno je školovati i odgajati sretnu i pozitivnu djecu. To je moguće jedino uz ljubav, razumijevanje, podršku, pravilno usmjeravanje i suosjećanje.