Od kad sam počela biti svjesna raznolikosti ovog prekrasnog svijeta počele su me zanimati različite stvari. Zahvaljujući prijateljici dobila prvu prekrasnu knjigu s mojih 17 godina napisanu od tibetanskog lame dr. Tuesday Lobsang Rampa-e pod nazivom „Treće oko“. Ta knjiga mi je počela širiti vidike o savršenosti i raznovrsnosti svijeta koju je stvorio Bog, a o kojoj se jako malo zna i još manje živi u zapadnom svijetu. Znala sam da moram savladati engleski jezik s obzirom da je velik broj knjiga iz kojih se može naučiti nebrojeno mnogo stvari uglavnom na engleskom jeziku ili su prevedene na engleski jezik. Opće je poznata stvar da je Tibet uvijek bio odvojen od Kine, da ima svoju kulturu, jezik, vjerovanje, način života i da su vrlo religiozan narod, sa starom tradicijom i neizmjerno puno znanja, da su neagresivni i puni ljubavi. Neizmjerno znanje koje posjeduju privuklo je Kineze Tibetancima, ali na žalost zbog pogrešnih ciljeva. Zato su mnogi tibetanski lame, pa tako i Rampa morali pobjeći iz Tibeta. Rampa u svojim knjiga piše o nevjerojatnim stvarima koje daju čovjeku moć, o Zemlji, liječenju i mnogim bitnim temama, kao i o životu u lamaserijama – tibetanskim samostanima. Pisao je o svojem životu. Kada čitate knjigu koju autor piše iz vlastitog iskustva osjećate tu neizmjernu energiju istine koja vas tjera naprijed da idete u daljnja istraživanja. Tako je bilo kod mene.
Od tada sam počela čitati neizmjerno puno knjiga, a kod odabira sam se nastojala oslanjati na svoju intuiciju. Intuicija me je vodila koju knjigu da izaberem. Svaki puta kad bih pročitala neku knjigu shvatila sam da me neke teme koje su dotaknute u tim knjigama interesiraju i da me tjeraju da ih istražim malo više. Tako sam čitala sve više knjiga s različitim tematikama.
Nikad nisam vjerovala da su ljudskom tijelu potrebni lijekovi da bi ostalo/postalo zdravo. Tako da sam u svojim dvadesetim godinama počela proučavati razloge zašto se razbolijevamo i kako se prirodno izliječiti. Počela sam s proučavanjem liječenja ljekovitim biljkama, ali sam shvatila da to nije za mene. Tada sam počela proučavati prehranu, način ponašanja ljudi i kako to utječe na njihovo zdravlje, točnije, počela sam se baviti psihologijom. Zahvaljujući mojoj upornosti da naučim kako pomoći sebi, a posredno i drugima u rješavanju zdravstvenih problema put mi se otvorio te sam se počela baviti reikijem početkom mojih tridesetih. S obzirom da je bavljenje reikijem prvenstveno usmjereno na život u ljubavi sa samim sobom i sa svima i svime oko nas, ono zahtjeva disciplinu, organiziranost i uredan način života. Počela sam jako paziti na prehranu i na moje ponašanje i riječi, što uključuje, kako moje ponašanje i riječi djeluju na druge ljude, kako ponašanje i riječi drugih djeluju na mene i zašto i kako ja to osobno proživljavam. Tada sam polako počela shvaćati smisao učenja o životu i da je naš život ovakav kakav nam ga se prikazuje iluzija.
Upornošću i intuicijom dobivamo unutarnju snagu koja nas vodi u ostvarivanju naših ciljeva. Ljudi koji žive u strahu bježe od bilo kakvih obaveza pa tako i napretka. Njima će trebati određeno vrijeme da shvate da je napredak jedino moguć uz ideje koje su kreativna energija stvaranja. Nakon tih ideja dolazi upornost koja nam daje poticaj da ustrajemo u realizaciji naših želja. Svaku upornost mora voditi intuicija, jer to je naša veza s Bogom i jedini ispravan smjer koji nam omogućava da sebe realiziramo u ovom životu i da ispravno napredujemo prema cilju, a to je ponovno stapanje s Bogom.
