Školovanje bi trebalo biti omogućeno svima bez obzira kakvog su imovinskog stanja, spola ili boje kože. U školama ne samo da bi djecu trebalo obrazovati, nego kroz interakciju s vršnjacima i nastavnicima omogućiti savladavanje društvenih normi, socijalizaciju, prihvaćanje hijerarhijske strukture, učenju poštovanja, pozitivnog načina rješavanja sukoba, etike i prihvaćanja različitosti.
U školama se obično uče događaji koji su dio povijesti dotične države i glavni utjecaji promjena na svjetskoj razini. Često se ti događaji iskrivljavaju na način da se prilagođavaju situacijama u toj državi onako kako to najbolje odgovara onima koji su na vlasti.
Škole bi trebale biti ustanove koje daju istinu, potrebna znanja i pozitivno usmjeravaju djecu prema budućim zanimanjima koja će ih nadopunjavati i nadahnjivati. Škole bi trebale zapošljavati nastavnike s odličnim znanjem jezika što se tiče pravopisa, gramatike i izražavanja. U školama bi obavezno trebao raditi i psiholog koji bi mogao razumjeti dijete i pomoći mu nadići njegove traume, omalovažavanja, loš odnos u obitelji, u razredu, sa susjedima. Osim toga trebala bi biti snažna povezanost s policijom zbog maloljetne delikvencije kako bi se na najbezbolniji i najhumaniji način povrijeđenom djetetu pristupilo i pomoglo u rješavanju problema. Jako je bitno razumjeti da su djeca odraz situacije koja im se događa prvenstveno u roditeljskom domu.
Ukoliko nastavnik uvidi da je dijete razdraženo, agresivno, buntovno i dekoncentrirano, znači da nešto nije u redu u njegovoj obitelji, što se uglavnom odnosi na odnos roditelja prema djetetu. Tada bi nastavnik obavezno trebalo reagirati, jer se djeca ne mogu sama izvući iz nezadovoljavajuće i loše situacije u obitelji.