U današnje vrijeme većina mlađih osoba između 25 i 45 godine života ne poštuje nikoga. Time pokazuju da ne poštuju niti sebe. Ne poštuju svoj život, ne poštuju svoje tijelo, ne poštuju svoje zdravlje, ne poštuju svoj posao niti ljude oko sebe. Ne poštuju nikoga samo zato što nisu kvalitetno odgajani i usmjeravani. Njihovi roditelji i društvo (mediji, odgojne i obrazovne ustanove) nisu ih naučili da je potrebno cijeniti sebe kako bi imali zdrav stav prema životu i da je poštovanje jedna od vrijednosti koja treba biti primjenjivana svakodnevno tijekom života. S obzirom da ti mladi ljudi nisu naučili što je poštovanje te da jedino čime ih se obasipa je vrlo površan način života poput nezdrave prehrane, nezdravog ponašanja prema vlastitom tijelu, nezdravog prihvaćanja ljudskih vrijednost (materijalni svijet), brzo bogaćenje, „samo jednom se živi“ pa treba iskoristiti blagodati koje se nude, to dovodi do toga da ti mladi ljudi ne znaju niti ne žele odgajati svoju djecu učeći ih pravim vrijednostima života.
Tim mladim ljudima nitko nije objašnjeno zašto je poštovanje prema sebi i prema drugima važno u njihovom životu. Poštovati treba prvenstveno sebe. To znači da ti je stalo do tebe na način da sve što radiš za sebe koristi tebi kao pojedincu. Tu ubrajamo pravilnu prehranu (tri do pet obroka dnevno, redovito u malim porcijama), zdrava prehrana (različite vrste povrća i voća bez mesa i ribe, te zdrave vrste pića bez gaziranih i nekvalitetnih visoko energetska pića), svakodnevna higijena, zdrav način života (jutarnje buđenje, redoviti ritam, redoviti san po noći između 6 do 8 sati), dnevni fizički i umni rad, pozitivno ponašanje prema sebi, svojim bližnjima i okolini (ljudima, biljkama, životinjama, Zemlji), molitva, meditacija ili kontemplacija, sve prožeto s ljubavi i vjerom u Boga. Ukoliko roditelj ne nauči i ne prihvati pozitivne stavove prema sebi i svojem životu ne može niti svoju djecu učiti istinskim vrijednostima života, jer on to ne zna.
Roditelji su ti koji imaju najveću odgovornost u odgoju djece. Majke trebaju usaditi u dijete emotivne elemente kao što su ljubav, razumijevanje, suosjećanje, nježnost, dobrotu, požrtvovnost i poštovanje prema sebi i prema drugima. Otac treba usaditi u dijete elemente kao što su odgovornost, odlučnost, samosvjesnost, smirenost, poštenje, iskrenost i stremljenje cilju. Ako je dijete pažljivo i s puno razumijevanja usmjeravano tada dobijemo mlade ljude s istinskim vrlinama koji uvijek znaju djelovati na ispravan način u svojim poslovnim aktivnostima i uvijek znaju postići odličnu komunikaciju bez obzira da li je situacija opuštena ili napeta. Takvi ljudi zahvaljujući pozitivnom odgoju imaju izuzetno puno pozitivne energije, jer su naučili da se sve može riješiti komunikacijom i nenasiljem. Njih u njihovim odlukama uvijek vodi Bog. Time oni zahvaljujući svojim pozitivnim stavovima i ponašanjem dobivaju još više pozitivne energije, jer dobivaju podršku za realizaciju određenog posla, situacije ili komunikacije od Boga.
Djeca koja nisu odgajana niti usmjeravana na ispravan način od svojih roditelja nemaju puno pozitivne energije. Oni ljubav i razumijevanje traže kod drugih iz svoje okoline. Manja djeca, ona između 4-te do 11-te godine života pokazuju svoje nezadovoljstvo i revolt agresijom i nasiljem te psovanjem. Ta djeca se ne znaju na drugačiji način obraniti od negativne energije kojom ih svakodnevno zasipaju roditelji. Često takva djeca svakodnevno trpe fizička i emotivna maltretiranja od kojih se ne mogu obraniti. Ona iznad 11-te godine pa do 18-te pribjegavaju neprihvatljivom načinu oblačenja, ponašanja, razgovaranja, izbivanja izvan kuće do sitnih noćnih sati, pripadanja različitim neprihvatljivim grupama ljudi (bande, sekte) s neznanjem kako iz takvih negativnih stavova i situacija izići, i još ukoliko uspiju, ih njih izvući određena pozitivna iskustva i razumijevanje. To se događa zato što ta djeca ne vjeruju svojim roditeljima, jer su se roditelji emotivno udaljili od njih makar fizički žive pod istim krovom. Ta djeca nemaju s kime razgovarati o mnogim situacijama koje su sastavni dio života, a koje bi ih trebale pripremiti za budući zdrav odnos prema životnim situacijama.
Kada i želimo pomoći toj nesretnoj djeci, a pogotovo kada se radi o nekome tko je iz familije dolazi do velikog nerazumijevanja i otpora kod socijalnih službi i birokratskog aparata. Oni umjesto da žele pomoći djetetu da se što prije odvoji iz nezdrave sredine, oni razgovaraju o „obitelji koju ne žele razoriti“. Njima očito nije jasno da je ta obitelj već razorena i da takvim činom potpune inercije i ne rješavanjem problema nesretne djece stvaraju izuzetno bolesno društvo. Većina tzv. njihove pomoći odnosi se na razgovore i savjetodavne su prirode, što je za maltretirano dijete apsolutno neprihvatljivo. Za dijete je jedino prihvatljivo rješenje da ga se stavi u sretnu i zdravu obitelj (ta obitelj može biti i jedna osoba samo da je okolina zdrava koja će se s ljubavi, razumijevanjem i pažnjom brinuti o tom djetetu). Koliko će još biti nesretne i zlostavljane djece prije nego što socijalni i društveni mehanizam shvati da treba djelovati odmah, a ne samo ukoliko je dijete „životno ugroženo“?