Zadnjih dvadesetak godina došlo je do znatnog pogoršanja ponašanja u društvu u smislu međusobnog poštovanja. Zaboravlja se da osim što bi roditelji trebali odgajati svoju djecu s puno ljubavi, da isto tako učitelji i profesori imaju izuzetno snažan utjecaj s obzirom da djeca u školama (obrazovnim ustanovama) provode od 4 do 6 sati, a neki i duže. Osim toga gubi se iz vida da učitelji i profesori imaju cijeli razred pun djece koja su različito odgajana, različitih društvenih statusa i različitih karaktera. Njima ne trebaju još i drski i bezobrazni roditelji da se još i s njima suočavaju samo zato što ti roditelji ne priznaju svoj nekvalitetan odnos i nemar u odgoju svojeg djeteta. Obično su neodgojeni roditelji ti koji ne znaju usmjeravati i odgajati svoju djecu, te su njihova djeca najglasnija i najagresivnija s obzirom da od njih dobivaju jako malo ljubavi. Takvi roditelji se drsko ponašaju i prema učiteljima i profesorima, jer ne prihvaćaju svoje greške u odgoju svoje djece te tako nastoje bar malo ublažiti svoje propuste. Takvo ponašanje je nedopustivo.
Roditelji bi trebali biti u odličnoj komunikaciji s učiteljima i profesorima kako bi što bolje odgojili i obrazovali svoju djecu. Djeci danas treba psihološka pomoć ne samo zbog roditelja, nego i zbog agresivne djece iz razreda i škole. Djeca svojim ponašanjem pokazuju u kakvoj su lošoj obiteljskoj sredini. Trebalo bi više psihologa u školama i više lakših mogućnosti udomljavanja (kad srodnici usvajaju dijete) i posvajanja djece kako bi djeca rasla u zdravoj sredini i mogla se oblikovati kao emotivno zdrave osobe. U većini škola danas se tolerira nerad od strane učenika, te bijes i tužbe od strane roditelja i djece prema učiteljima i profesorima. Netolerancija i agresivnost. Ako roditelji nisu znali, bili u mogućnosti ili su jednostavno nemarni u odgoju svojeg dijeta da bude pozitivno i ne agresivno, tada neka bar dopuste učiteljima i profesorima da pokušaju bar malo pomoći njihovoj djeci. Kao što bi takva djeca trebala dobiti psihološku pomoć, potrebno je ukazati na roditelje i poslati ih na psihološke terapije. Takvo ponašanje je nedopustivo.
Osim toga ima predivne djece i predivnih roditelja. Oni u gore navedenim situacijama ispaštaju. Isto tako ispaštaju i učitelji i profesori, jer umjesto da se usmjeravaju na što kvalitetnije obrazovanje djece oni još moraju trošiti energiju na razgovore s agresivnim roditeljima, njihove prijetnje i tužbe.
Ne kažem da su svi učitelji i profesori sjajni. Kao i u svakoj profesiji ima ih onih loših, nekvalitetnih i inertnih. U ovim slučajevima je dobrodošlo uplitanje roditelja u obrazovanje i odgoj u školama. Potrebno je uputiti na probleme koji se nalaze u osnovnim i srednjim školama poput razne vrste pedofilije, kao i bezosjećajnih učitelja i nastavnika.
Kako se može dogoditi da djeca u osnovnoj školi od prvog do četvrtog razreda padaju razred. To je neprihvatljivo! Time učiteljice uništavaju djetetovu volju za učenjem, samopouzdanje, stvaraju nesigurnu i nekreativnim te neodlučnu djecu koja kasnije izrastaju u problematične mlade ljude. Takve učiteljice bi trebalo odmah maknuti s takvih radnih mjesta, jer su time dokazale da ne znaju raditi svoj posao!
Danas na žalost sve više učiteljica iz ruralnih sredina radi u gradskim sredinama. Ovdje je velik problem s obzirom da one imaju krivi naglasak, ne znaju se izražavati, neke čak govore svojim dijalektom i nepismene su. U osnovnim školama ključno je da bude kvalitetan kadar bar u prva četiri razreda osnovne škole. Loš obrazovni kadar neprihvatljiv je ne samo u gradskoj sredini već i u ruralni s obzirom da one moraju djecu naučiti pravilno govoriti, pisati i pravilno se izražavati bilo da su u gradu ili na selu, djeca moraju naučiti pravilni službeni književni jezik države.
Danas je sve više osoba na rukovodećim pozicijama nepismeno. Ne znaju napisati ispravno jednu rečenicu niti znaju gdje se stavljaju interpunkcije, niti gdje se piše „s“, a gdje „sa“, „je“ i „ije“, „č“ i „ć“. Čak se u zadnjih nekoliko godina zaboravlja da je hrvatski službeni jezik štokavica i da se govori sa „što“. Standard današnjeg obrazovnog sistema je puno niži nego što je bio prije pedesetak godina.
Gledajući današnju situaciju koja je sve lošija i u obiteljima i u školstvu očigledno je da nedostaje puno ljubavi, puno razumijevanja i puno komunikacije. Moral i etika se više ne cijene u mnogim obiteljima pa tako te vrijednosti nisu prenesene niti na djecu. Oni su neizmjerno bitni kako bi dijete izraslo sa zdravim odnosom prema drugim ljudima.
Naše društvo je sve bolesnije i bolesnije. Zato bi svi roditelji koji vole svoju djecu trebali nastojati odgajati ih da poštuju prvenstveno sebe, zatim druge, ali da se čuvaju od svih negativnih utjecaja, kojih je sve više. To se može postići jedino kvalitetnom komunikacijom i povjerenjem. Odnos se gradi. Prema tome, ulažite u vaš odnos i neka vas u svemu vodi ljubav.
Kod emotivno zdravih roditelja obično rastu i emotivno zdrava djeca i takvu djecu nije teško usmjeravati i podržavati od strane učitelja i profesora s obzirom da se za dobrobit djeteta zajednički brinu i roditelji i učitelji i profesori.